Edo Jakupak, tata

Vinko u vrtiću Mačak Paško

 Vinkova mama doživjela je sudbinu mnogih majki u periodu pretvorbi, privatizacije, boljitka. Nakon isteka porodiljskog poslodavac joj se  «zahvalio» otkazom radnog odnosa. Meni je čak i bilo drago. Dijete je bilo pod stalnim majčinim nadzorom i brigom, moglo je ostati u toplini krevetića, spavati i protezati do kada je htjelo.

Prvi susret s vrtićem doživio je povodom tužnog događaja smrti u obitelji. U tim teškim trenucima pokucali smo na vrata «Mačka Paška» i zamolili tete da Vinko bude s djecom, pod nadzorom stručnjaka da mu u trenucima tuge i pokopa ne usađujemo tužne slike plača i boli.

Ravnateljica je shvatila problem i riješila nas u tim trenucima stotinu dječjih pitanja koja počinju sa «zašto». Vinku se u vrtiću svidjelo. Prijatelji, prijateljice, nove igračke, a bilo je  i za papati. Nešto posebno fino, zeleno, na što je kod kuće stiskao usta, mrštio se: špinat ili blitva, svejedno. U vrtiću je to bilo posebno fino, gotovo svakodnevno poželjno.

Svima je Vinko pričao kako mu je bilo lijepo u vrtiću, kako se lijepo igrao i gotovo plačljivm glasom molio da opet ide tamo...kod «Mačka Paška».

I upisali smo ga. Na njegovu veliku radost. Ponovo smo naišli na razumijevanje ravnateljice koja nam je odobrila da Vinko dolazi kasnije, kada se naspava, a da ipak ne remeti odgojni proces. Na Vinkovo zadovoljstvo..

Sada je već dvije godine u vrtiću, a doći će i dan rastanka, jer stasao je za školu. Rastom izborio mjesto na čelu vrste.

    Kod kuće nas često iznenadi pitanjima iz tema kojih se vjerojatno mi ne bi sjetili.

Zapjeva nove pjesmice a zaskoči nas pitanjima i na engleskom. Da raširim oči...

-Vinko, pa od kuda ti to?-pitam.

-Pa zar si zaboravio da idem u «Mačka Paška»?

Neću komentirati.

Tete, neka Vam je taj jednostavan, iskren, dječji odgovor na ponos.
Vaš uloženi rad već blista kroz ta mala bića.

Hvala Vam i želim što više posla.